Francusko pismo o obrani Sevastopola

Pismo francuskog vojnika s Krima, upućeno Parizu izvjesnom Mauriceu, autorovoj prijateljici:

"Naš major kaže da je prema svim pravilima vojne znanosti vrijeme da oni [Rusi] kapituliraju. Za svaki njihov pištolj imamo pet pištolja, za svakog vojnika, deset. A vi biste vidjeli njihove pištolje! Vjerojatno naši djedovi koji su upali u Bastille Svako jutro njihove žene i djeca izlaze na otvoreno polje između utvrda i skupljaju jezgre u vrećama, a mi počinjemo pucati. Da! Upucavamo žene i djecu. Nemojte se iznenaditi. i oni ne odlaze, a žene pljuju u našem smjeru i ma jezici pokazuju jezike.

Nemaju što jesti. Vidimo kako dijele male komade kruha na pet. I gdje su dobili snage da se bore? Za svaki naš napad reagiraju protunapadom i tjera nas da se povučemo za utvrde. Nemoj se smijati, Maurice, nad našim vojnicima. Mi nismo kukavice, ali kad Rus ima bajonet u ruci, savjetovao bih stablo da napusti cestu. Ja, dragi Maurice, ponekad prestanem vjerovati glavnom. Čini mi se da se rat nikada neće završiti. Jučer, prije večeri, četvrti put u dan, otišli smo na napad i četvrti put smo se povukli. Ruski mornari (pisao sam vam da su sišli s brodova i sada štite bastione) lovili su nas. Zgodan tip s crnim brkovima i naušnicom u jednom uhu trčao je naprijed. Srušio je naša dva - jedan s bajonetom, drugi s kundakom - i već je bio usmjeren prema trećem, kad ga je lijepi dio šrapnela pogodio ravno u lice. Mornarska ruka poletjela je, krv je šikljala fontanu. U trenutku vrućine, otrčao je još nekoliko koraka i pao na tlo blizu našeg okna. Odvukli smo ga do našeg mjesta, zavili rane i stavili ih u zemunicu. Još je disao: "Ako ne umreš prije jutra, poslat ćemo ga u ambulantu", reče kaplar. "Sada je kasno. Zašto se mučiti s njim?"

Noću sam se iznenada probudio, kao da me netko gurnuo u stranu. Bilo je potpuno mračno u zemunici, čak i ako je oko izrezano. Dugo sam ležala bez okretanja i uopće nisam mogla spavati. Odjednom u kutu začuo sam šuškanje. Zapalio sam utakmicu. A što mislite? Ranjeni ruski mornar dopuzao je do bure baruta. U svojoj jedinoj ruci držao je pepeo i krem. Bijeli kao plahta, sa stisnutim zubima, napregnuo je ostatak svoje snage, pokušavajući izrezati iskru jednom rukom. Malo više, i svi bismo zajedno s njim, sa cijelom zemunicom, odletjeli u zrak. Skočio sam na pod, izvadio kremen iz njegove ruke i povikao vlastitim glasom. Zašto sam vrisnula? Opasnost je prošla. Vjeruj mi, Maurice, prvi put tijekom rata postao sam uplašen. Ako ranjeni, krvajući mornar koji mu skine ruku, ne odustane, nego pokuša sebe i svog protivnika udahnuti u zrak, onda se rat mora zaustaviti. S takvim ljudima da se bore beznadno ".