Priča o životu Vladimira Poznera

»Letio sam iz Moskve u New York. Prošao je nadzor putovnica. Otišao sam u hotel i otkrio da nema putovnice. Ili je ukraden, ili sam ga ispustio, ali činjenica je ostala: putovnica je nestala.
Sljedećeg jutra, u devet sati, nazvao sam putovnicu u New Yorku. Bez obzira koliko sam se trudio, nisam mogao postići živi ljudski glas, a beskrajno snimanje nije razjasnilo
Nyala, kako ću. I otišao sam. Centar se također nalazi u donjem dijelu otoka i izgleda bezličan kao onaj u kojem sam dobio državljanstvo. Na ulazu su stajala dva stražara naoružana strojnicama. Hodao sam gore i počeo:
- Izgubio sam putovnicu i htio bih ... Jedan od njih me je prekinuo:
- Desno, lijevo niz hodnik, bijeli prozor.
U prozoru je sjedio Afroamerikanac.
- Izgubio sam putovnicu ... - Govorio sam, ali ona je također prekinula:
- Bijeli telefon na zidu s desne strane. Zapravo, na zidu je visio bijeli telefon, a pokraj njega, iza prozirne plastične zaštite, bila je priložena uputa. Počelo se ovako:
1. Podignite slušalicu..
2. Kada čujete ton za biranje, pritisnite broj “1”.
3. Nakon što ste čuli riječ "govoriti", jasno i jasno iznesite svoje pitanje ... "
I tako dalje. Tako sam dobio serijski broj i vrijeme kad sam morao ići na deseti kat u takvoj i takvoj sobi. Bilo je 9:30 ujutro, a trebao sam se sastati u 11:00. Izašao sam, popio kavu, pročitao novine i vratio se u pet do jedanaest.
- Moj broj je takav i takav, rekao sam stražarima koji su mi naredili da idem. Otišao sam do desetog kata, ušao u veliku dvoranu, čiji se dio sastojao od staklenih prozora. Nisam imao vremena sjesti, točno u jedanaest bilo je glasa: "Vladimir Pozner, prozor broj tri." Došao sam gore. Čekao sam čovjeka od pedesetak godina, čije sam se lice nekako sjećalo - možda zato što je bio iznenađujuće kao Čehov.
- Bok, kako si? - upitao je.
- Da, tako.
- Što se dogodilo??
- Da, jesam li ukraden ili sam izgubio putovnicu.
- Pa, nije važno. Ovdje je obrazac za vas, ispunite ga..
Ispunio sam i vratio obrazac Čehovu.
- Tako-ak, povukao se, jeste li vi naturalizirani američki državljanin? Klimnuo sam glavom.
- To malo komplicira stvari. Imate dokument koji potvrđuje vaše državljanstvo?
- Da, ali on je u Moskvi, ja ga ne nosim sa sobom.
- I uzalud. Morate imati barem fotokopiju.
- Mogu nazvati Moskvu i zamoliti me da pošaljem kopiju faksom u hotel, primit ću i vratiti vam.
- Dobro, čekat ću - rekao je Čehov.
Odmah sam nazvao, pojurio u hotel u kojem me već čekao faks. Zgrabivši ga, vratio se u Passport Center. U pola dvanaest otišao sam do prozora broj 3 i predao kopiju. Čehov ju je pogledao, odmahnuo glavom i rekao:
- Gospodine, žao mi je, ali dobio sam objašnjenje da nam treba original.
- Ali izvornik je u Moskvi. Ne mogu letjeti bez putovnice!
- I nemojte, gospodine, ne budite nervozni. U Washingtonu postoji drugi izvornik koji će nam biti poslan. Ali ova će vas operacija koštati devedeset dolara.
Bio sam spreman platiti bilo koji iznos samo da bih dobio putovnicu.
- Gospodine Pozner, rekao je Čehov, čekat će vas točno tri sata u dvorani dva. Izašao sam van, pojeo hot-dog "sa svim osobnim stvarima" - tako kažu kad su svi začini i svi umaci, plus kečap i senf, stavljeni na kobasicu. Isprala sam ovu blatu bocom Coca-Cole, au pet do tri došla sam u sobu broj dva. Točno u tri glas je odjeknuo:
- G. VALDIMIR Posner! - Tako je, Valdimir, ne Vladimir.
Otišao sam do prozora. Malo crnkinja pružila mi je putovnicu i rekla:
- Provjerite je li sve ispravno.
U putovnici je naveden "Vladimir", a ne "Valdimir". Sve je bilo u redu.
- Potvrdite prijavu. Potpisao sam. Vrijeme je prošlo pet minuta. Za manje od jednog radnog dana dobio sam novu putovnicu. Iskreno, bio sam šokiran. Otišao sam u drugu sobu, otišao do prozora, iza kojeg je sjedio Čehov i rekao:
- Gospodine, ne mogu naći riječi koje bih vam zahvalio za ovakav posao. Zapanjen sam.
Čehov me pogledao i vrlo ozbiljno, ja bih čak i strogo rekao: - Gospodine, plaćate porez za to!

Sjećaš li se da smo ih i mi plaćali? "