Učinak ulične svjetiljke je želja da se pronađe rješenje problema gdje ga je najlakše pronaći.

Paradoksalno, ulične svjetiljke su izvrsna metafora ne samo za opisivanje znanstvenih pseudo-fenomena, nego ponekad za opisivanje znanosti u cjelini. Učinak ulične svjetiljke naziva se pogrešnim zaključkom u znanstvenim istraživanjima, što je nauk dovelo na pogrešan, ali najjednostavniji način, koji na kraju košta ljude, novac, vrijeme, a ponekad i život..

Ime "efekt ulične svjetiljke" proizašlo je iz šale: policajac je noću patrolirao ulicama i ugledao neurednog čovjeka koji puzi ispod svjetiljke, koja se razbjesni. Policajac mu priđe i pita u čemu je problem, na koji tip odgovara da je spustio ključeve svog automobila i da ih sada ne može pronaći. Policajac gleda u osvijetljeni dio ulice, ne vidi nikakve ključeve, pita pijanca gdje ih je točno ispustio, a tip upire prstom na drugu stranu ulice gdje prevladava tama. Onda se policajac pita zašto on traži ključeve ovdje, ako ga je ispustio na drugo mjesto, na koje tip "logično" odgovara: "A ovdje je svjetlije".

Zbog pravde, vrijedi napomenuti da je taj tip sigurno znao da još uvijek ima ključeva. Znanstvenici nemaju priliku saznati jesu li odgovori na određena znanstvena pitanja u određenom području istraživanja. Dakle, u znanosti je primjetna tendencija - najprije testiraju tu hipotezu gdje se, čini se, najlakši način da dobije odgovor na postavljeno pitanje jest, čak i ako postoje jaki argumenti koji govore da će dobiveni zaključak biti pogrešan.

To nije tako loš pristup. Ponekad pokušaj upotrebe minimalnih informacija koje su već dostupne, umjesto da luta oko navodnog "izvora svjetlosti" u potpunom mraku, može pomoći znanosti da objasni nešto na neodređeno vrijeme, ali ako se nakon nekog vremena teorija ne potvrdi, onda pojavljuju se ogromni problemi.

Recimo primjer. Postoji lijek koji stabilizira otkucaje srca nakon srčanog udara. Nije teško pogoditi da je lijek bio veliki uspjeh: liječnici već dugo znaju da su pacijenti s ubrzanim otkucajima srca u većem riziku od smrti od onih s normalnim ritmom. Lijek je učinio samo ono što je trebao - usporio je otkucaje srca, i to je pomoglo tako dobro da je prošlo deset godina prije nego što su liječnici primijetili da su ljudi koji su ga uzeli ostali tri puta manji od onih koji nisu uzeo.

Brzina otkucaja srca kod jednog pacijenta lako se mjeri. No, nije bilo opće stope smrtnosti za sve pacijente, pojavilo se kasnije, kada je postalo nemoguće zatvoriti oči na "slučajnost". To objašnjava zašto stručnjaci nude jednostavne mjere kao lijek za lijek, ali onda brzo dokazuju njihovu nedosljednost. Te su mjere bile jednostavne i stoga očite, zbog čega su druga rješenja problema dugo bila zatvorena istraživačima..

Mi svi ponekad dopuštamo da snovi idu prije logike, nadajući se da ćemo pronaći najbolje rješenje gdje je najlakše gledati. U većini slučajeva to nema ozbiljne posljedice. Međutim, ponekad istina i lakoća ne mogu ići ruku pod ruku..