Početna stranica » priča » Nekoliko zaboravljenih činjenica

    Nekoliko zaboravljenih činjenica


    Godine 1991. naša je zemlja bila preplavljena bujnom "demokracijom", robom i nacionalnim samoopredjeljenjem. Separatizam je hodao ne samo u umovima Čečenaca, već i Kalmika, Baškira i Tuvana. Sve sam to uspio osobno promatrati, jer sam u prosincu iste godine vozio automobil Izh-Combi od Iževska do Kaliningrada. Blokovi na cesti i ispostave stajali su na granicama republika, benzin je bio tijesan (ali bio je), i odakle su došli zločinački elementi?.

    Ali natrag na separatizam. Veliki prijatelj pionira i sportaša, druže Staljin, imao je reputaciju krvavog ljudoždera na Zapadu. Svi obični službenici Abvera i Gestapoa znali su da noću izoštrava zube pilom i pije ljudsku krv, ne ometajući ni NKVD.

    Jedan od glavnih zločina Josipa Vissarionovich disidenti Hruščov ere zove prisilnu deportaciju malih naroda iz njihovih mjesta prirodnog prebivališta. Čečeni, Inguši, krimski Tatari, Volga Nijemci i mnogi drugi pali su pod ruku. Bilo je mnogo "tuge i suza", kako je pjevao Vladimir Semenovich. Činjenica je nesumnjivo žaljenja..

    Dakle ovdje. Godine 1991. usvojen je zakon o rehabilitaciji potlačenih naroda, gdje je deportacija nazvana "politika klevete i genocida"..

    Točno 13 godina kasnije, 2004. godine, kada Luntik još nije postao Volančik, Europski parlament je priznao (pozornost!) Deportaciju Čečena i Inguša kao čin genocida..

    Da, možda, ti narodi imaju veliku zamjerku protiv Rusije. Mnogo više od Kirgistanaca ili Uzbeka, tiho su se odvojili od SSSR-a. Bilo je sasvim prirodno vjerovati da će bijelci jednog dana nastaviti rat za neovisnost. Ono što su učinili i zasigurno će učiniti čim rijeka financijske potpore prestane teći iz Moskve.

    Spustite gomilu pitanja Europskom parlamentu, koji je dao Jeljcinu, našem Ministarstvu vanjskih poslova, Čečenima i Ingušima, Staljinu i Adolfu Aloizovichu.

    Previše ih je. Želim samo podsjetiti na jednu zaboravljenu činjenicu da Joseph Vissarionovich Dzhugashvili nije bio sam u svojim težnjama..

    Predsjednik Roosevelt je 19. veljače 1942. godine svojim hitnim dekretom broj 9066 naredio vojnom ministarstvu da sve japanske - oko 112 tisuća ljudi - bez obzira na to imaju li američko državljanstvo ili ne, nalaze u koncentracijskim logorima. Od ukupnog broja - 80 tisuća Japanaca pokazalo se da su američki državljani. General John DeWitt (ili De Witt), imenovan za zapovjednika Zapadnog odjela za obranu (koji pokriva države Kalifornije, Oregon i Washington), zaključio je: "Japanska utrka je neprijateljska rasa. Amerikanci, njihova se rasna priroda nije promijenila. Uvijek bismo trebali biti zabrinuti za Japance, dok se ne izbrišu sa lica Zemlje..

    Japanci, koji su prodali svoju imovinu za sitan novac, smješteni su u 13 koncentracijskih logora, gdje su živjeli bez kanalizacije, tople odjeće i kuhinje. I u Wyomingu, moram reći, zimi strelica termometra pada na -20. Stražari također nisu stajali na ceremoniji s "neprijateljima naroda" i povremeno ispaljivali "uske oči" koji su bili vrlo nesretni.

    Što je zanimljivo. Godine 1944. Vrhovni sud SAD-a potvrdio je ustavnost interniranja, tvrdeći da je ograničenje građanskih prava rasne skupine dopušteno ako je to "zahtijevano javnom nužnošću". I upravo u ovo vrijeme u SSSR-u došlo je do intervenisanja Čečena i Inguša krvavog Staljina..

    I još jedna činjenica. I u SSSR-u iu SAD vraćali su se tim činjenicama tek krajem osamdesetih. U zemlji Sovjeta 1989. U zemlji pobjedničke demokracije i kapitalizma 1988. Genosse Reagan potpisao je dokument u kojem su se Japancima u ime američke vlade ukazale isprike zbog intervencije uzrokovane "rasnim predrasudama, vojnom histerijom i političkim pogreškama u vođenju". A Genosse Gorbačov, uz potporu Vrhovnog sovjeta SSSR-a, potpisao je dokument u kojem se interniranje tijekom ratnih godina nazivalo "nezakonitim i kaznenim represivnim djelima, genocidom i klevetama". Osjetite razliku.

    Naravno, u ovoj situaciji Europski parlament nikada neće nazvati interniranje japanskog genocida.
    Svijetli liberalizam ponovno je dobio moralnu pobjedu nad krvavom zaradom.